Crno-bijeli televizor

Sjećam se kako su se ranije proslavljale Nove godine. Okupljali smo se jedni kod drugih, bilo bi nas toliko koliko je glavna soba mogla primiti gostiju a gledanje televizije je bila glavna atrakcija.

Tata je uoči te davne ‘83. poranio u grad da kupi televizor u boji. Kakva je to radost bila kada je u našu kuću stigla ta debela kockasta kutija, braon boje, smeštena na najljepšem mjestu a kao kruna, specijalno za njega rađen, bio je bijeli stolnjak.

Tog jutra smo sa majkom otišli da uberemo jelku, onako srednje veličine, da može stati u ćočku a ne ometa prolaz. Prije nego bismo je unijeli otrešli bi je pred kuću od snijega, nestrpljivo bi skidali Ciciban crvene čizme, rumenih obraza unijeli bi smo jelku zajedno sa mirisom snijega i već onako premrzlih ruku bi smo počeli da je kitimo. Sjećam se da smo imali samo po neki lampion kupljen na pijaci a za ostale ukrase smo se snalazili na razne načine. Danas bi nam pozavideli profesori umjetnosti na kreativnosti, kako smo je znali vješto okititi, bez mnogo ulaganja. Sitno smo sjekli plastične kese i kao da su ledenice kitili bi ih po granama. Od običnog pamuka pravili smo snijeg, a od istrošenih sijalica, umotanih u foliji od čokolade, pravili bismo lampione. Kačili smo i razglednice koje smo dobijali. Najljepši ukrasi su nam bili razni bonboni a posebno oni mliječni, kojih bi svakim danom bivalo sve manje i manje.

Majka je bila skoro završila pravljenje novogodišnjih kolača, kuća je bila topla i mirisala na vanilin šećer a mi nismo mogli da ćekamo tatin dolazak sa televizorom. Konačno je stigao tata i unio je tu debelu kockastu spravu na kojoj je u slovima u boji pisalo “EI Niš“. Jedva smo dočekali da ga uključimo i nastala je mrtva tišina dok smo ga ukljucivali u struju. Prvi put smo u životu vidjeli sliku u boji i bili smo presrećni. Crvene haljine, plava kosa, crveni krovovi, crveni karmin na usnama, zelena trava sve je djelovalo čarobno ali ipak poznato. Kao da smo, ranije gledajući crno-bijeli televizor, u mislima stvarali boje, i nismo primjećivali da boje nedostaju.

Doček Nove godine nije se mogao zamisliti bez televizora. Dešavalo bi se da televizor crkne taman pred Novu godinu, pa bi cijele porodice išle kod komšija, onako nepozvani, a ipak dobro došli, i gledali bismo program. Sjećam se jednom, imala sam možda četiri godine, kada je tata došao sa televizorom zavijenim u ćebetu, jer ga je toga dana nosio na popravku. Mi svi srećni i nestrpljivi sjedosmo da ga upalimo kad on, eh nesreće – crče. Nismo poslusali majstorov savjet da sačekamo da se sjedini sa temperaturom sobe, i eto, da nije bilo tetka Nejme koja je živjela blizu i imala televizor, propalo bi nam i to veče gledajući u jelku i vatru.

Autor: Resmija Sutković Ajdarpašić

Preuzimanje i objavljivanje tekstova sa portala Radio Puls Luxembourg nije dozvoljeno bez navođenja izvora ili linkovanja. Hvala na poštovanju etike novinarske profesije.