Čovjek sa djetetom i žena

Moja prva sarajevska adresa na koju su mi dolazila pisma bila je u ulici Tandarevoj u mjesnoj zajednici Širokača, opština Stari grad.

Često, skoro svakih desetak minuta, Grasov crveni kombibus je vozio sa Širokače do Principovog mosta, udaljenog stotinjak metara od Baščaršije. U rijetkim slučajevima koristio sam ovaj prevoz, uglavnom sam pješačio. (Ja tako i danas, mnogo godina kasnije, kad god mi se ukaže prilika – pješačim.) Odozgo bih, niz strmene ulice, onako mlad i lak sjurio za tri-četiri minuta, a odozdo, često sam mjerio, mog užurbanog hoda bilo bi sedam minuta.

Stanovao sam u kući divne porodice s kojom sam se bio toliko zbližio da sam je ubrzo počeo doživljavati kao blizak rod. Gazda Hamid, tada asistent na fakultetu na koji me nagovorio da se upišem a koji bogzna i nisam volio, za razliku od mene bio je u potpunosti odan svom pozivu i brzo je napredovao u struci. Doktorirao je, postao redovni profesor, a kasnije, kad sam se ja pozdravio sa svojim studijama, izabran je za dekana fakulteta. Nikada ne bih napisao neke svoje priče da nisam od njega slušao sage o Pešteri, Dugoj Poljani, Sjenici i životu na tom najhladnijem i najposebnijem dijelu one nam bivše države.

Kako već rekoh, rado sam pješke odlazio u grad. I dok bi kombibus od Širokače prema Principovom, okolnim putem, preko Cicinog Hana i Soukbunara, prevalio trećinu puta, ja bih već bio na njegovoj dolaznoj stanici, dolje pokraj same Miljacke.

Toga dana gazda Hamid i ja u isto vrijeme izađosmo kroz kapiju sa velikim žutim vratima i uputismo se uskom kaldrmisanom ulicom. Na stotinjak metara od kapije putevi su nam se trebali razilaziti jer je on skoro uvijek išao na kombibus, a ja sam skretao desno i strmenom ulicom Galiba Feste silazio u grad. Tu na samom uglu, malo ispod džamije, bila je kuća mojih prezimenjaka. I oni su bili iz Sandžaka, ali iz drugog grada. Rijetko smo se i pozdravljali, no bilo mi je drago znati da tu žive ljudi koji se prezivaju kao ja, što je važilo pogotovu za djevojku izrazito duge kose; kose kakvu nikad do tada, a ni od tada, nisam vidio. Djevojka je uglavnom bila užurbana, pa bi i duga kosa opružena niz njena leđa neprestano poigravala. Bili su tu uzburkani talasi koji su poskakivali na svaki njen korak. Ime joj više ne pamtim – prošlo je, bezmalo, četrdeset godina od tada.

Gazda Hamid toga dana odluči da sa mnom pješke siđe do grada. Iako smo se mnogo puta poslije toga sreli i razgovarali, čak i pošto smo se raselili sa stare adrese, nikad ga ne upitah da li pamti taj dan i prizor koji je ostao duboko urezan u mom sjećanju.

Više i ne znam tačno kako se zvala ulica koja od Bistrika silazi na Principov most, ali dobro pamtim čovjeka što je u naručju nosio dijete koje je moglo imati tek godinu dana.

Ugledali smo ga u isto vrijeme. Ako ćemo pravo, nije ga ni bilo teško primijetiti – mi smo se iz sporedne ulice upravo bili uključili u tu široku, glavnu u tom dijelu grada, a i on je, sa djetetom u naručju, silazeći od Bistrika već bio tu, samo na drugoj strani ulice. I sada, kao pod komandom koračamo u istoj liniji. Dijeli nas kolovoz niz koji i uz koji promiču auta – gvozdene skalamerije koje kao da ništa zajedničko nemaju sa nama što, zaokupljeni svojim brigama, pješačimo trotoarima.

Čovjek koji nosi dijete star je tridesetak godina. Na sebi ima sivu pohabanu jaknu koja mu pada do pola zadnjice, ali ne pokriva pospušteni obod pantalona koje mu, tako spale, izgledaju kao tuđe. Dijete prati ritam njegovih dugih koraka. Zapravo, čovjek kao da i ne korača, već kao da sa svakim zamahom noge hoće udariti nešto ispred sebe. A kad god zamahne, dijete ga čupne za neočešljanu kosu. Nije to igra, već pridržavanje da se ne ispadne iz naručja.

Otac djeteta je u mislima, vidi se, u teškim je mislima. Nas dvojica pogledujemo u njega, pa jedan u drugog. Gazda Hamid maše glavom, ja uginjem ramenima. To nam je, na tom dijelu puta, sav razgovor. Približavamo se Principovom. Poneko i pozdravi čovjeka sa djetetom u naručju, ali on samo malo podigne lijevu ruku, onu kojom ne drži dijete, i – grabi naprijed. Očito, nije mu ni do čega!

Dolje, na samom početku mosta, uslonjena uz kamenu ogradu stoji žena. I njoj je oko trideset godina. Gleda u pravcu odakle mi dolazimo, kucka sklopljenim kišobranom o kamen, pa kad ugleda čovjeka i dijete, ispravi se i nešto reče, ali – nismo razumjeli šta.

Onaj čovjek prebaci dijete sa desne na lijevu stranu svojih grudi. Sad mu je desna ruka slobodna i njome nekontrolisano maše. Dijete je svo u tišini.

Kad su bili na nekoliko koraka jedno od drugog, žena potrča, zgrabi dijete čovjeku iz naručja kao iz grma i opet nešto progunđa, pa sinu s njim preko mosta kao da od smrti bježi.

Čovjek se osloni na ogradu mosta, na onom istom mjestu gdje je do maločas stajala ona žena. Gleda za njima i šuti. Šuti čovjek, ali njegova šutnja ima stotine leleka koji odliježu dolinom Miljacke i od kojih podrhtava površina vode u rječnom koritu.

Miljacka i dalje mirno teče. Ali jednoga dana kad se ispravi iz svog korita i progovori, ispričat će nam na stotine ovakvih priča s njenih obala i sa ograda mostova nad njom. Neće, nadam se, zaboraviti ni ovu.

Autor: Faiz Softić

PROČITAJTE JOŠ:

Preuzimanje i objavljivanje tekstova sa portala Radio Puls Luxembourg nije dozvoljeno bez navođenja izvora ili linkovanja. Hvala na poštovanju etike novinarske profesije.