Razočarani što sam već peta djevojčica u kući, roditelji mi nadjenuše ovo čudno ime u nadi da će prekuniti niz novoređene ženske djece i da će sljedeće novorođeno biti muško.
Moja, od porođaja izmorena majka, postiđeno je skrivala pogled od doktora i tiho jecala, polako je brisala suze vrhom marame i proklinjala svoju zlohudu sudbinu.
Ja sam došla brzo na svijet ne namučivši mnogo majku. Tako lako i brzo kao da su me svi jedva čekali. Vrijedno sam počela dojiti ali mlijeka nije bilo, od brige i sjekiracije brzo su prekapila majčina prsa.
Trećeg dana poslije mog rođenja, majka na brzinu spakova torbu, mene zavi u bijelo ćebence, vrhom ćebeta pokri mi lice i nečujno napusti bijelu bolničku sobu. Molila je Boga da joj da snage da se sretno vrati u kuću gdje su je čekali razočarani ukućani. Zaove, đeverovi, svekar, svekrva, mirno su sjedeli i ništa ne rekoše dok je ona izmorena koraka otvarala kućna vrata. No, ona je čula vrisak njihove tišine i cijela joj se kuća okretala oko glave. Samo joj svekrva pomoga da se raspakuje i pokaza ugao gdje može spustiti bebu i sjesti da se odmori.
Tišinu sunčanog popodnevnog dana i bolnu šutnju ukućana prekinuh plačem, bila sam, rano moja, gladna. Nađoše mi jednu dojilju u selu. Bila je to, pričali su mi, napredna, omanja žena, rumenih obraza i kao niske od bisera uredno naređanih zuba, koje je, često se osmjehujući, pokazivala onima oko sebe.
Poslije mjesec dana prihvatila sam mlijeko iz flašice, bilo je to tek onako naovlaš razblaženo kravlje mlijeko. Više me nisu prislanjali na puna prsa omalečke vesele žene sa rumenim obrazima.
Takva čista i nedavno rođena, već sam predstavljala sramotu za našu kuću. U selu se već počelo govorkat kako nema više nade da se kući Rehovića zakiti muškom glavom. ”Ostadoše bez nasljednika” – likovali su mnogi u selu. Sažaljevali su toboš familiju a srce im je pjevalo.
***
Evo me, već sam napunila devet godina i sa svojim starijim sestrama radim sve kućne poslove: nekad čuvam kravu, a nekad, bogme, zasučem rukave i umijesim hljeb.
– Ruke ti se pozlatile, vilo naša – prošapuće nekad otac, a ja se sjetim onoga dana kada smo nas dvije ušle na kućna vrata i zatekli pognute glave.
***
Tri godine poslije mene rodio se Mensur, radost i ponos kuće. ”Eto, pomogao je savjet starih da damo ime Muška, privukosmo muško”, govorila je majka.
Za sobom sam dovela brata, pa mi i to pripisuju u zasluge i nekako sam im milija.
Mi sestre smo navikle da smo manje vrijedne od njega i u svemu mu ugađamo.
Mensura je majka do svoje pete godine hranila na grudima jer je imala mlijeka na pretek. Mensur je hirovit i dosta bahat pa zna i udarati nas sestre al’ majka ko majka: ”Neka ga, muško je. Muško je, ne valja da čezne, prvo njemu dajte vode… Muško je, perite mu noge i servirajte hranu. Muško je, pa i ako vas udari ne mari, brat je to – od brata ne boli”…. Ja sam bila ponosna što nosim ime Muška da bar nešto vrijedno ima na meni.
***
– Nije čudo sto i dandanas, sestre moje i ja, trpimo nepravdu jer smo ženske – manje smo vrijedne.
“Muško je, pa i da te udari i istjera ti na jedna vrata izađi a na druga uđi, zbog te djece – govorila bi majka.
***
Za sve Muške, Nejme, Nebile, Neire, Stane i druge koje su od malena trpjele nepravdu i smatrale da im više od njih više vrijede braća, sinovi, očevi i dozvoljavale da im se nanosi nepravda, napisala se ova priča. Onako, sama od sebe…
Autor: Resmija Šutković Ajdarpašić
Preuzimanje i objavljivanje tekstova sa portala Radio Puls Luxembourg nije dozvoljeno bez navođenja izvora ili linkovanja. Hvala na poštovanju etike novinarske profesije.
