Home Zanimljivo Zašto ljubav često tražimo na pogrešnom mestu

Zašto ljubav često tražimo na pogrešnom mestu

Animus i zaljubljivanje kroz jungijansku psihologiju: kako projekcije, idealizacija i traženje Boga u partneru stvaraju iluziju ljubavi i probleme u odnosima.

0

U savremenim partnerskim odnosima jedan od najdubljih, ali i najmanje osvešćenih problema jeste mešanje zaljubljenosti sa istinskom ljubavlju. Prema jungijanskoj psihologiji, ključ za razumevanje ove dinamike leži u pojmu Animusa – podsvesnog muškog principa u ženi.

Animus se kod žena ispoljava kroz fiksne ideje, kolektivna uverenja i nesvesne pretpostavke kojima se pridaje apsolutna istina ili apsolutna ljubav. On postaje vidljiv u trenucima kada žena idealizuje muškarca, stavlja ga iznad sopstvene ženstvenosti i potiskuje vlastita osećanja. U toj tački, Animus postaje most prema Jastvu – ili, simbolički, prema Bogu.

Dve projekcije Animusa

Posebno izražen oblik ove unutrašnje dinamike javlja se kod arhetipa Ljubavnice. Ona se često zaljubljuje u dve slike Animusa:
– u sigurnog, zaštitničkog muškarca koji simbolički predstavlja oca,
– i u mladog, nesigurnog muškarca sa kojim proživljava nežnu, dečju zaljubljenost i neostvarenu maštu bezbrižnosti.

Ove dve slike deluju kao unutrašnji „demoni“ ili projekcije sa kojima se žena nesvesno bori kroz zaljubljivanje. Iako traži jedinstvo, ona ga traži spolja – u drugoj osobi.

Iluzija spoljašnjeg raja

Problem nastaje u trenutku kada se od partnera očekuje da pruži ono što zapravo pripada unutrašnjem svetu – osećaj potpunosti, raja ili božanskog jedinstva. Partner tada postaje nosilac projekcije: fantom, fantazma, simbol unutrašnje čežnje. Međutim, on ne može ispuniti tu ulogu jer nije izvor tog jedinstva.

Tek kada se projekcija osvesti i prepozna kao deo sopstvene nutrine, dolazi do transformacije. U tom trenutku zaljubljenost prestaje da bude opsesija i postaje put ka ljubavi.

Zaljubljenost kao mit savremene civilizacije

Zaljubljivanje se danas često smatra vrhuncem ljubavnog iskustva, iako je ono, u suštini, psihički mehanizam koji nas usmerava ka samospoznaji. O tome se retko govori, jer bi priznanje da se zaljubljujemo u fantaziju predstavljalo „bogohuljenje“ savremenog društva – naročito u kulturi u kojoj se čitava potrošnja zasniva na mitu o romantičnoj ljubavi.

Ako se ova istina ne prepozna, čovek zapravo odustaje od ljubavi, zamenjujući je neprekidnim traženjem spoljašnjeg ispunjenja.

Put ka zreloj ljubavi

Put ka ljubavi ne može biti polovičan. Ljubav nije moguća bez razvoja sopstvenih potencijala i preuzimanja odgovornosti za sopstvenu unutrašnju celovitost. Animus, kao nesvesni polaritet koji se javlja u zaljubljivanju, treba biti prepoznat i integrisan kao deo sebe.

Kada se to dogodi, zaljubljenost se prirodno preobražava u ljubav – stanje koje više ne zavisi od spoljašnjih okolnosti, partnerovih uloga ili projekcija. Tada čovek ne traži ljubav, već postaje ljubav.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Exit mobile version