Mustafa Kočo je imao dva sina, obojica viđeni i kršni momci. Zvali su se Mujo i Halil. Imena su dobili po junacima iz epskih pjesama, Hrnjicama, mada bi ovom prvom više odgovaralo ime Budalina Tale, ali nažalost, imena se daju odmah po rođenju, kad je svaki božiji stvor nevin i bez mahane.
Mujo je imao dvije žene, Šemsu i Havu, i sa svakom izrodio po sedmoro djece – devet sinova i pet kćeri.
Halil, moj pra-dedo, koji je bio žandar Kraljevine, oženio se mladom Rahimom i sa njom dobio kćer Zumretu, moju nanu. Nedugo po njenom rođenju poslaše ga na tajni zadatak sa kojeg se vratio polumrtav. Uniforma mu je bila poderana, a tijelo prekriveno modricama; teško je disao, iskašljavajući jarkocrvenu krv. Braća su zaklala ovna, zbog kože, pa ga je uplakana Rahima u nju povijala, ne bi li prijesna koža izvukla uboj.
Samo je ona mogla znati ko su krvnici čiji su tragovi pesnica, čizama i kundaka ostali po tijelu i glavi nesrećnog Halila. Ali on, u strahu za braću, nju i malu Zumru, možda ništa nije smio reći. Pa ukoliko joj je šta i kazao, ona je iz istih razloga i sama ćutala. Selom i danas kruži priča da su ga nasmrt pretukli njegovi drugovi po uniformi. Poslije rata lovili su “domaće izdajnike” i sve one koji su se iz nekog razloga skrivali u šumi. Jednog takvog su pronašli kad je došao svojoj kući da vidi porodicu. Halil je odbio da puca dok je taj nesrećnik držao dijete u naručju. Srećno što ponovo vidi baba, djetište se stiskalo u njegov zagrljaj, te ocu moje nane bilo teško da puca i ogriješi dušu. To su u žandarmerijskoj stanici protumačili kao obmanu i saradnju s izdajnicima, što ga je koštalo zdravlja i života.
Oni sujevjerni su govorili da je platio očeve grijehe, da je za sve kriv njegov babo Mustafa koji zbog obične dječije svađe, na nagovor svoje zle žene, ubi dva rođena brata.
Tako mu se govorilo, a samo je on jedini znao svu istinu, koju je tri dana kasnije odnio sa sobom u grob, ispustivši dušu na Rahiminim rukama.
Zumreta, moja nana, još je bila u kolijevci te nikad nije upoznala svog oca.
Ne prođe dugo a Rahima, koja tek bješe napunila devetnaestu, shvativši da joj više nema života u kući njenog rahmetli muža jer je djever i jetrva gledaju kao gubavu mačku, a i da njene raspletene riđe kose – po toj kosi smo i danas svi prepoznatljivi – trebaju mušku ruku, jednog vedrog jutra, plačući, poljubi Zumretu usnulu na slamenoj postelji i ode put Klisure gdje su je, skriveni, čekali svatovi s osedlanim konjem.
***
Zumretu su uzeli kod sebe amidža Mujo i njegova prva žena Šemsa, koja se sažali na nejaku djevojčicu i nauči je da je zove majko, jer svoju više nije imala niti je ikad vidjela od kako je svatovi uz Klisuru odvedoše negdje prema Pešteri. Nje se moja nana često sjećala i – blagosiljala je: “Da joj najljepše džennetske bašče pod prozorom cvjetaju.” Brzo je rasla sirota Zumra, ali presporo za planove nezajažljivog amidže Muja. Tek bješe napunila trinaestu kad on dođe s nekog skupa u Vrbici i saopšti joj – dok se igrala s djecom u avliji – kako joj je našao mladoženju i kako će svatovi u petak poslije džume doći po nju. Kao da je juče bilo, sjećala se moja nana svakog detalja kad bi o tome pričala. Toliko su bili ranili njenu mladu dušu da nije mogla oprostiti i zaboraviti, svom amidži ni ostalom rođaštvu. Štaviše, njen rahmetli babo je imao pola sela, veliko imanje se prostiralo Radmancima – od Klisure pa do ušća Radmančice u Popču – a u miraz joj je dato jedno tele. Njen budući muž, moj dedo Hasan, ponio ga je u naručju. Sve drugo prigrabio je amidža Mujo, njive i livade, voćnjake i gajeve. Nikad im nije oprostila, njemu ni selu, a ipak je žudjela za rodom kao i svaka odiva. Dok sam vodio konja za uzdu, ona bi mi sa sedla pokazivala međe njene babovine. Duboko bi uzdahnula pa bi mi rekla: “Sinko moj, ne vjeruj onima kojim prezime počinje slovom R! Nikakvi su to ljudi.”
***
Kad smo devedesetih godina prošloga vijeka tražili svoj novi dom i svoje mjesto pod kapom nebeskom, u istoj kući u luksemburškom gradiću Rodanžu, nađoh se s jednim stidljivim dječakom riđe kose. Imao je okrugle obraze posute sitnim pjegama. Šetali smo i razgovarali; nekada i do kasno u noć. Rekao mi je da dolazi s Pešteri, iz sela velikog, Ugo što se zove. Iz dana u dan bili smo sve bliskiji – imali smo mnogo toga zajedničkog, ne samo kosu. Jedne večeri šetajući pokraj nevelike rječice između Luksemburga i Belgije čija se površina caklila na mjesečini – govorio mi je o sebi i svom životu, požalio se da je sam – nema braće ni sestara – i da mu mnogo nedostaje majka koja je ostala u selu Ugo na Pešteri čekajući na njegov povratak. Reče mi da su i njegovi korijeni iz Bihora i da je riđu kosu naslijedio od prabike. Stao sam kao ukopan. I nisam bio siguran da li to govorim ja ili neko drugi iz mene; vlastite riječi su mi odzvanjale kao tuđe:
“Nijesi više sam – rekoh. – Sad imaš mene, brate moj izgubljeni!”
Autor: Sead Ramdedović
Izvor: jergovic.com
