Bezbroj puta se pokazalo da nema istinske literature bez istinski proživljenog. Kada se dijelovi proživljenog djetinjstva i života, posebno akcentiram djetinjstvo, pretoče u literarni tekst i kada još taj tekst izvire iz pera onoga koji se kao Orfej provukao kroz trnje i kamenja života, i preživio mnoge busije izrežirane scenografijom mukotrpnog života – onda dobijamo potentnu naraciju koju s pravom vrstamo u prepoznatljivo i autentično pripovijednaje koje zauzima značajno mjesto na lestvici bihorske pripovjedačke škole.
Ferid Muratović, poslije tri stihozbirke, koje uglavnom govore o sekvencama iz njegovog života, osmjelio se i oprobao i u proznoj formi, gdje nije pokazao vrhunsko zanatsko majstorsvo pripovijedanja, ali jeste svakom pričom preslikao događaj, a njegove kratke pripovijesti posjeduju svu onu vrstu književnog bogatstva za kojom vapi savremena književna scena na Balkanu: Imamo humor, satiru, ironiju, bezbroj metafora i preciznih poređenja metamorfoziranih u nezaboravne književne slike.
I, možda je najbolje, prepustiti čitaocu da sam da svoj sud o ovim pričama, bez sugestija i razvodnjavanja nabijenih književnih slika i prepoznatljive bihorske leksike.
Ono u što sam apsolutno siguran, budemo li imali režisere i scenariste bihorskog kova i porijekla – taj, pored još mnogih autora, sljedbenika bihorske književne škole – neće moći zaobići ni životne priče Ferida Muratovića čije djetinjstvo jeste bilo tugaljivo, ali, bez ikakve sumnje, i inspirativno za pisca, a posebno za pozorišne predstave kojima se želi pokazati da su putevi uspjeha poplačani trnjem i kamenjem, a Ferid ih je prošao bosim nogama.
Imajuću sve to u vidu sa punom odgovornošću kao čitalac i pisac, i kao neko ko je često bdio nad Feridovim perom, preporučujem ovu skromnu knjiga priča za objavljivanje. I radujem se njenom pojavljivaju.
Faiz Softić
